Jakov Tomasović, Jadranski akvareli bura

U nakladi Centra za kulturu Omiš i Narodne knjižnice Omiš 2016. g. objavljena je knjiga Jakova Tomasovića “Jadranski akvareli bura”.

Akademik Tonko Maroević napisao je predgovor koji Vam donosimo u cijelosti.

 

MAESTRAL I BURA

Stihovi Jakova Tomasovića

Grad Omiš ima razloga da se oduži Jakovu Tomasoviću, piscu raznih žanrova i autoru mjesnog turističkog vodiča, dugogodišnjem vlasniku i voditelju knjižare, ali i pokretaču i uredniku književnog časopisa „Jadranska vila“, što je sasvim iznimna inicijativa ne samo za omišku sredinu, nego i za mnoge veće gradove i kulturne krugove između dva rata. Raznolike su, dakle, zasluge i značenje toga marnog djelatnika, koji je i druge poticao na stvaranje i svakako pridonio društvenom životu. Svoje je rane radove potpisivao sintagmom „Cetinski mlinar“, a na karikaturi slikara Joke Kneževića predstavljen je kao „homo Kuchichiensis“, što znači da se sam svjesno smještao u zavičajnu brazdu, a i od drugih je bio priman kao autor obilježen regionalnim koordinatama.

Pjesnička knjiga koju objavljuje omiška Narodna knjižnica daje nam uvid u motive i raspone Tomasovićeva lirskog i epskog izraza. Naime unutar istih korica nalazimo „Jadranske akvarele“, izbor stihovanih marinističkih skica i rodoljubnih refleksija, što ih je pisao takoreći čitava života, a naći ćemo i malu poemu (epilij) „Bura“, završenu 1917. godine, iz ranije faze autorova rada. Dakle, dobijamo i kronološku i tipološku amplitudu između neporednih impresija i narativnih konstrukcija, između temeljnog doživljaja prirode i pokušaja tretiranja dramatičnih ljudskih sudbina. Slučaj je htio da prva pjesma u lirskom izboru bude „Maestral“, a da epsku dionicu zastupa „Bura“, iz čega možemo zaključiti koliko je piscu bilo stalo do atmosferskih ugođaja i povezivanja emotivnih stanja s elementarnim pojavama u naravi.

Inače, stihovi Jakova Tomasovića dolaze nam iz prostorne blizine (omiškog kraja i općenito Jadrana), ali zapravo iz velike vremenske daljine. Istina, napisani su dijelom i prije čitava jednog stoljeća, ali svojim duhom su još stariji, arhaičniji, anakronični, impregnirani izrazito romantičarskim senzibilitetom i često budničko-prosvjetiteljskim intencijama.

Ne bi bilo pretjerano kazati da su pjesme obilježene atributom akvarela istodobno pokrenute duhom i dahom maestrala, da je nježna i blaga slikovitost drugih krajolika aktivirana i prozračnom ritmizacijom prisnoga vjetra. Doista, za Tomasovića su domaći vjetrovi jamci i čuvari čistoće viđenja, oni koji pejzažu daju dinamizam i svojevrsni etos. Maestral je, eto, „čistilac od zanata“, koji je „zamahnuo metlom  lepezastom / Po plohi od kristala, / Da pokupi zaostale pahuljice / Istočne magle.“ Za buru je isti autor našao također komplementarnu funkciju, dapače eksplicitno je hvali stara Kata u istoimenom spjevu: „Nije bura bič nebesa, / Koji kazni zloće ljute, / Već je ona nužda velja, / Da rastjera tmušu škodnu, / Da razgali nebo mutno…“

Uz obilata spominjanja zračnih kretanja kao faktora idealne ljepote ponuđenih prizora, još je jedna „meteorooška“ činjenica gotovo presudna: sunčeva svjetlost i toplina. Omiljeni ambijenti i dragi ljudi Tomasovićevih obraćanja postali su takvima također stoga što su „njihale ih bure i sunce čeličilo“. Pozitivnu energiju naš autor nalazi i emanira u sve svoje vizije, svojevrsne idile, sekvence ostvarena sklada između čovjeka i prirode. U svezi s prirodom imamo posebne pjesme posvećene smokvi, maslini, grmu tamarisa, pa algama, morskom konjicu, školjkici malenoj i nemimoilaznom galebu, da ne govorimo o dugi, koja smiruje i pozlaćuje stečeno spokojstvo.

Amblematična je pjesma „Čovjek i more“, na koju se logično nadovezuju „Ribarice“, „Pržinari“, „Stari ribar“, „Ribarice po danu“, „Naša lađa“, „Nove lađe“ i „Slomljeno veslo u maloj luci“, a posebnu pažnju zaslužuje tekst „Biser na Primorju“ što je zanosna pohvala ženske ljepote, također na svoj način determinirane domaćom atmosferom. Marinističke inspiracije kulminiraju pjesmom „Biševo“, u kojoj su korištene sve uzvišene (makar i konvencionalizirane) usporedbe i svi mogući superlativi iz registra bajkovitosti, snovitosti, magije, vilinstva, očaranosti. Fascinacija morem dovodi Jakova Tomasovića i do rodoljubno-političkih asocijacija i sugestija. Svjestan ljepote rodnoga kraja i privlačnosti naših jadranskih obala pada mu na pamet kako je to moralo izazvati ljubomoru jugozapadnog susjeda, njegovo stoljetno presizanje za našim otocima i gradovima. „Bolan stenje Jadran dragi“ – stoji na jednom mjestu, a pjesme posvećene Rijeci, Zadru i Trstu eksplicifraju osjećaj gubitka domovinskih prostora.

Patetičan u svom patriotizmu Jakov Tomasović ispisuje pjesmu „Svjedoci“, govoreći o tragovima ugnjetavanja: „Došo drznik iz prijeka / Da nas robi, davi, / Pa je kule podigao / Uz sam Jadran plavi“. Antipodno, međutim, stoji pjesma „Na sivom klisu“, koja optimistički upućuje na utemeljenost narodnog postojanja, na ukorijenjenost u krševitom okružju, da bi manifestativno zaključila : „Jedan narod čili / Prkosno diže / Sačuvane glave.“ Možda još himničnije i izričitije (premda na rubu propagande) stoje rečenice: Al’ zadrhta bijesom Velebit i Biokovo / I Mosor i učka / I ču se glas: / To je naše, tuđinče! / Pazi! / Zora sviće, / Divovi se bude!“.

Neposrednije i prisnije, jednostavnije i čišće zvuče tonovi evokacije intimno posvojenih spomenika i mjesta. Primjerice, „Kod crkvice sv. Petra u Priku“ gipko se miješaju povijesna sjećanja i percepcija prirodnih fenomena (lasta, pauk, žabe), da bi se završilo sanjarijom o staroj slavi i o malom Frani (valjda Buliću), koji je kao dječak upijao poticajne silnice ambijenta. Pjesma „Omiš“ pruža pak laudu slobodarstvu i nudi živu sliku spremanja brodova za okršaj. Nekoliko kitica zaredom počinje zazivom: „Zaplamsale su lađe na Punti ispod grada“, što dinamizira inače odveć prozaične stihove kojih je intencija pohvala upravo borbene spremnosti i junačkog neposustajanja. Jer pjesma završava pravom poukom-upozorenjem: „Zaplamsale su lađe… Kazujuć zlobnu svijetu, / Da nije gusar stari prignuo nikad šiju / i odrekao se mora, te baštine mu drevne / Nikome za volju.“

Ukazali smo na Tomasovićeve čedne zanose i rodoljubnu motivaciju, ali pritom, gotovo usputno, naznačili i ograničenja njegove pretežno voluntarističke poetike i počesto  odveć eksplikativna i konvencijama opterećena izraza. Njegovoj lirskoj dionici nećemo poreći ni relativno bogat i razveden leksik i povremeno melodioznu kadencu, nećemo mu uskratiti priznanje za emocionalnu participaciju i empatijsko nagnuće prema bićima, stvorovima i stvarima iz svojeg okoliša. Ali teško bismo našli originalnijih usporedbi i metafora, teško uvidjeli da premašuje standarde nekog intimnog spomenara i „angažirane“ pismenosti. Tražeći paralele ili kontekst, možda bismo Jakova Tomasovića najlakše mogli situirati među dobrohotne pasatise i zaljubljene regionaliste, kao što je, primjerice „barba Rike“ (Rikard Katalinić-Jeretov, ili, na svoj način, Josip A. Kraljić, Dinko Sirovica ili čak, dijelom opusa, Ante Tresić Pavičić).

S obzirom na ponovno objavljivanje epilija „Bura“, ne preostaje mi nego navesti veći dio prikaza, kojim sam 2002. dočekao njegov prvotisak:

Brigom njegova sumještanina i prezimenjaka književnika Mirka Tomasovića izlazi na vidjelo jedna specifična dionica Jakovljeva rada, poema „Bura“, žanrovski od samog autora klasificirana kao „romantični epos“. Doista, sedamstotinjak stihova, tečnih osmeraca, podijeljenih u pet pjevanja, imaju izrazit romantičarski napon apologije zavičaja i afirmacije vjerne ljubavi. Iako Jakov Tomasović nije narativno odveć vješt, te se nit pričanja razlijeva u preširokim digresijama, a poanta ili razrješenje dolazi bez razrađene konfliktnosti nemoguće je poreći spretnost pokazanu mnogim stihovnim rješenjima, a posebice kod samih početaka pjevanja, u kojima lapidarno ocrtava vremenske i prostorne odnose . Zaplet je inače sasvim jednostavan i priprost: ljepotica Jelka, sirotica bez oca i skromnog imanja, zaljubljena je u susjeda Mirka, ali je snubi i znatno imućniji Stojan. Unatoč zagovoru majke Kate, koja potiče na ženidbu za bogatijega, Jelka se odlučuje za siromašnoga Mirka, a Stojana uspijeva nagovoriti da joj bude kum na vjenčanju. Takav hepiend motiviran je nadolaskom bure. Vjetar koji ruši i vjetar koji čisti nadahnjuje Jelku za smjeli neposluh i odluku koja nosi etiku skromnog preživljavanja. Nije slučajno u poslovicama  „bura – čista žena“, te je proverbijalna čistoća i leitmotiv i moralna poduka Tomasovićeva spjeva.

I da nije podijeljena u pet pjevanja „Bura“ bi nas morala malčice podsjetiti na Mažuranićev primjer. Već iz ljubavi za slavensku antitezu (samo ovdje se crni, nasuprot bjelilu kod „Smrti Smail-age“) i iz sklonosti za paralelizme prirode i ljudskoga ponašanja zaključili bismo kako je čitanje i ugledanje na velikog uzora bilo poticajno. Ali čedna ljepota nekih usporedbi i metafora Jakova Tomasovića ima samo-stalnih vrijednosti, a plastičnost i jezgrovitost nekih sintagmi gotovo nuka na stilističku analizu. Iz „nutarnjih rezervi“ i rezervata poučno-pučkoga smjera dobismo tekst za nostalgično čitanje u ključu izgubljenoga zavičaja i kolektivnoga djetinjstva.

Tonko Maroević