Lovro pl. Matačić

Lovro pl.Matačić
(foto Maša Ružička, 1982.)

Lovro pl. Matačić zasigurno je najveća glazbena ličnost koja je potekla iz Hrvatske. Taj grand segneur europske glazbe i kulture ili grand segneur s Balkana, kako su ga često sa simpatijama nazivali u svijetu, rođen je u veljači 1899. u Sušaku. Ubrzo s roditeljima dolazi u Zagreb i već u devetoj godini postaje članom zbora čuvenih Bečkih dječaka. Sam je maestro pričao da je za prijamni ispit za ulazak u zbor bilo potrebno poznavanje glazbe, čitanje partiture i poznavanje temelja latinskog jezika. Nakon godina provedenih u tom zboru Matačić studira u Beču glazbu i ubrzo se razvija u velikog svjetskog dirigenta. Obitelj Matačić nosi plemićki naslov – plemeniti – koji se u vanjskom svijetu najčešće označuje s von Matačić. Sam je Matačić pričao kako je jedan od njegovih predaka sudjelovao u poznatoj bitci za obranu Sigeta pod zapovjedništvom Nikole Šubića Zrinskog godine 1566. Nakon što je većina branitelja izginula u toj neravnoj borbi s Osmanlijama austrijski je car preživjelima podijelio plemićki naslov pa tako i obitelji Matačić. Već u 16. godini Matačić postaje korepetitorom opere u Kolnu, a zatim dirigentom i ravnateljem opernih kuća u Osijeku, Novom Sadu, Ljubljani, Beogradu i Rigi. U tridesetoj godini ravnao je orkestrom Bečkih simfoničara. Četiri godine iza toga sam legendarni Wilhelm Furtwćngler poziva ga za pult Berlinske filharmonije. Prije Drugog svjetskog rata u Pariškoj velikoj operi postavlja Charpentierovu operu Louise.

Sam stari skladatelj Charpentier slušajući njegove probe kaže mu neka samo tako nastavi jer da on to radi jako dobro. Nakon izvedbe Charpentier je Matačića zagrlio pred publikom. Isto mu je tako najveće priznanje odao i veliki ruski skladatelj Sergej Rahmanjinov za ravnanje izvedbama njegovih djela kazavši mu da je potpuno shvatio sve ono što je svojom glazbom želio iskazati. Osim Louise, Matačić je u Parizu ravnao i izvedbom Borisa Godunova. Za vrijeme Drugog svjetskog rata postao je domobranskim dopukovnikom i glavnim dirigentom vojničke glazbe. Godine 1945. bio je zbog toga teško optužen te mu je i život bio u opasnosti. Godine robije proveo je u logoru Stara Gradiška gdje je opet vodio orkestar sastavljen od osuđenika. Često je sebe kasnije zbog toga zvao Gradiščanskim Hrvatom.

Nakon izlaska iz logora zabranjeno mu je nastupanje u Zagrebu. Stoga odlazi u Skopje gdje organizira i vodi glazbeni život i to kako operni tako i koncertni dovodeći ga na visoku razinu. Nakon Skopja uspješno djeluje u Rijeci i zatim u Ljubljani s jednakim velikim uspjesima. Tek 1954. Matačiću je omogućen odlazak iz zemlje i time započinje njegov drugi trijumfalni niz gostovanja u najvećim koncertnim dvoranama i opernim kućama svijeta. Tako dirigira u Bayreuthu, Beču, Berlinu, Dresdenu, Londonu, Clevelendu, Tokiju, Milanskoj Scali, Rimskoj operi, u Pragu, itd. U tom ponovnom prodoru u svijet našem je Matačiću puno pomagao Herbert von Karajan koji ga je neobično cijenio i poštovao. Matačić nadalje postaje šefom dirigentom Nacionalnog orkestra Kneževine Monaco, zatim počasnim dirigentom Japanskog simfonijskog orkestra u Tokiju. U Hrvatskoj, nakon povratka u Zagreb 1964. postaje doživotnim šefom dirigentom Zagrebačke filharmonije. Uz nastupe po cijelom svijetu snima ploče za najveće diskografske tvrtke. Tako su čuvene snimke njegovih izvedbi Leoncavallove opere Pagliacci s Francom Corellijem, Titom Gobbijem i Milanskom Scalom, zatim Leharove Vesele udovice s Elisabeth Schwarzkopf, Nicolai Geddom i Eberhard W«chterom uz Londonsku filharmoniju za tvrtku EMI. Za istu je tvrku snimio i Bruchov Koncert za violinu s Davidom Ojstrahom, zatim Schumannov Koncert za glasovir i orkestar u a-molu sa Svjatoslavom Rihterom, itd. Danas se među najbiranijim izdanjima CD-a nalaze snimke Matačićevih izvedbi simfonija L. van Beethovena, A. Brucknera, P. I. Čajkovskog s najvećim orkestrima svijeta. U sjajnoj karijeri Lovre pl. Matačića vrijedno je istaknuti da je bio generalni muzički direktor u Dresdenu od 1956. do 1958., a zatim je na istom položaju naslijedio Georga Soltija u Frankfurtu 1961. Na ovitku ploča tvrtke Columbia navedena su najveća imena glazbenika kojih se izvedbe nalaze na njihovim pločama i to od Yehudi Menuhina, Enrica Carusa, Beniamina Giglia do Marije Callas, Herberta von Karajana, Bruna Waltera, Artura Rubinsteina i Maurizija Pollinija. I među 123 glazbenika svih vrsta nalazi se i ime Lovro von Matačić.

Djelovanje Lovre Matačića u našoj domovini je enormno i nesagledivo. Veliko je njegovo zalaganje za razvitak Dubrovačkog festivala. Njegova poznata jadranska turneja prije Drugog svjetskog rata sa Zagrebačkom filharmonijom i gostovanje u Dubrovniku smatra se danas začetkom Dubrovačkih ljetnih igara. Kasnije, nakon Drugog svjestkog rata ostaju nezaboravne njegove izvedbe Krunidbe Popeje, Rekvijema Mozarta i Verdija, zatim opere Fidelio L. van Beethovena sa Senom Jurinac u naslovnoj ulozi.

Matačićeve su izvedbe označile najveći uspon Dubrovačkog festivala u svjetskim razmjerima. Matačić je praizveo mnoga djela hrvatskih skladatelja kao što su Balkanofonija Josipa Slavenskog 1928., zatim operu Adel i Mara Josipa Hatzea 1933., I. klavirski koncert Božidara Kunca 1934. koji je sam skladatelj posvetio Matačiću. Ravnao je nadalje praizvedbama Predigre žalobnoj igri Božidara Kunca, Prve simfonije Antuna Dobronića 1938. Čuvena ostaje Matačićeva izvedba opere Oganj Blagoja Berse 1935. Kasnije Matačić dirigira praizvedbama djela novijih hrvatskih skladatelja kao što su Cipra, Horvat, Detoni ili Kuljerić.

Prije Drugog svjetskog rata Matačić djeluje u Zagrebu stalno u razdoblju od 1932. do 1938. Tada u suradnji s Gavellom, Konjovićem i Baranovićem sudjeluje u velikim projektima kao što su postavljanje opere Parsifal, Rajnino zlato, Walk«re i Sigfrid. U svoj Zagreb Matačić se trijumfalno vraća tek 1964. Te ga jeseni njegova zagrebačka publika dočekuje frenetičkim pljeskom i odobravanjem u prepunoj koncertnoj dvorani Istra gdje je dirigirao Beethovenovu Eroicu. Taj nezaboravni koncert značio je njegov definitivni povratak u Zagreb u kome ostaje do smrti 1985. U novoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog ostvaruje velike projekte kao što su Vesela udovica, Rekvijem Mozarta i Verdija, simfonije L. van Beethovena i A. Brucknera, itd. U Hrvatskom narodnom kazalištu postavlja Verdijevu Aidu, Beethovenovog Fidelija sa Senom Jurinac i Tomislavom Neralićem, Gluckovog Orfeja s Ružom Pospiš-Baldani, Zajčevog Nikolu cubića Zrinskog. Neposredno prije smrti postavlja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog operu Rajnino zlato R. Wagnera. U životu Matačić je iznad svega cijenio rad i skromnost. Uvijek je govorio da svaki mladi dirigent mora početi svoj rad od operete kao što su počeli on sam, zatim Furtwćngler i Karajan, a nipošto odmah tražiti dirigiranje Beethovenove Eroice. Od skladatelja posebno je cijenio humanost Beethovena za koga bi znao kazati kako izgleda kao da nosi križ cijelog čovječanstva. Cijenio je zatim poštenje Brucknera i vječnost Haydna i Mozarta. U operi je zatim osobito cijenio R. Wagnera, G. Verdija i Richarda Straussa. Matačić je bio kompletni čovjek koji je volio život i sve njegove radosti. Po njegovoj ljubavi za prirodu i život bio je blizak shvaćanjima sv Franje. Bio je muzičar u punom smislu i to kako operni tako i koncertni dirigent. Na koncertnom je podiju tražio perfekciju i izražajnost kao na sceni. Na sceni je pak tražio izražajnost i perfekciju kao na koncertu. Mnogi su instrumentalni glazbenici govorili kako je sve znao dobro pokazati i dirigirati upravo zato jer je bio i operni dirigent. Sam je pak u svojoj skromnosti isticao da je zadaća dirigenta prije svega da što bolje ostvari zamisao skladatelja u partituri. I upravo je veličina Lovre Matačića u sjajnom spoju i skladu perfekcije i imaginacije. Njegova dirigentska ruka nikada nije težila prema ekshibiciji. Njegova ruka i pokreti bili su pokreti vrača i mislioca, bila je to prije svega ruka svećenika u službi glazbe. Za sebe je uvijek govorio da je prije svega i samo glazbenik.

Lovro pl. Matačić bavio se uspješno i skladateljskim radom. Tako je još 1915. u Beču skladao Fantaziju za orkestar. Zatim je skladao Pjesmu za zbor i orkestar na tekst Gustava Krkleca, Ciklus pjesama na tekst R. M. Rilkea, scensku glazbu za Ukroćenu goropadnicu i Kako vam drago W. Shakespearea. Simfoniju konfrontacija za dva glasovira, gudače i udaraljke i još druga djela za glasovir i gudače. Za života Matačić je primio najveća priznanja i nagrade i u svijetu i u domovini. Tako je dobitnik Brucknerove medalje od Međunarodnog Brucknerovog društva i Brucknerovog prstena od Bečkih simfoničara. Tu nagradu i priznanje nosi tek nekolicina najvećih dirigenata svijeta. Od Češke vlade primio je Medalju Smetana i Medalju Janaček, od Berlinskih filharmoničara Medalju Hans von B«llow, Odličje za umjetnički rad od Kneza Rainera od Monaca, Križ I. reda za znanost i umjetnost od predsjednika Republike Austrije, član je Accademia Tiberina u Rimu, itd. U domovini dobitnik je Zlatne lire, Zahvalnice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Povelje i članstva u Hrvatskom glazbenom zavodu, Nagrade Vladimir Nazor, Ivo Tijardović, Josip Slavenski, Priznanja Muzičke omladine Zagreba, itd.

O njegovoj plemenitosti i dobroti govori i Fond koji je ostavio za usavršavanje mladih dirigenata.

Europski poznavatelji njegova djela govorili su da je von Matačić “zavičajem Hrvat, glazbenim odgojem Bečanin, dušom Slaven, razumom svijesni Europljanin i duhom građanin svijeta i humanist.” Našeg Lovru ispratili smo u velikom mnoštvu jednog hladnog prijepodneva početkom siječnja 1985. Kao osvjedočenog vjernika sprovod su vodili njegovi prijatelji oci franjevci. Po želji pokojnikovoj cijeli je obred bio na latinskom jeziku. I tako je naš brat Lovro – frater noster Laurentius našao vječni i zasluženi mir u svojoj hrvatskoj grudi koju je toliko volio.

Lovro pl. Matačić postao je još za svog života legendom i našim najvećim glazbenikom. Za sve one koji vole glazbu i kazalište ostat će u trajnom sjećanju po svojim nezaboravnim kreacijama. On ostaje trajni ponos i dika svekolike hrvatske kulture i dokazom njene trajne nazočnosti u kulturi Europe i svijeta.

(Tekst dr. Petra Tocilja povodom stote obljetnice rođenja Lovre pl. Matačića)