Skip to main content

PJESNIČKA REPUBLIKA

Na uskom području omiško-poljičkog kulturnog kruga imamo u kronološkom pregledu niz osobnosti i događanja koji su obilježili lokalnu povijest tla vidljivu s ovdašnjih povijesnih utvrda i književnih zvonika pod budnim okom hrvatske Judite  –  Mile Gojsalić na poljičkom bajkovitom i kamenom Ilincu. U drugoj polovici 11. stoljeća Petar Crni sin Gumajev osniva benediktinski samostan o čemu potanko izvješćuje čuveni Supetarski kartular. U kamenu stijenku sarkofaga utemeljitelja samostana nalazi se i epigrafički zapis koji predstavlja jedan od najranijih plamičaka našeg latinskog pjesništva: „ Dok je živio na svijetu utvrđen kao bedemom počasnim položajem i zemljišnim posjedom, umom je zasjao Petar kako je dobro vodio svoje stvari. Sve je prezreo, srce je uvijek uzdizao prema nebu. Utemeljio je hram s bedemima i ukrasio ga. Ovdje je zaspao, a duhom je pošao zvijezdama. Gospodin Dobro me dopisuje, on me je sastavio“. Znameniti liturgijski rukopisi na glagoljici poljičko-omiškog kulturnog kruga vezuju se uz čuveni Splitski odlomak misala te najljepše glagoljske kodekse Hrvojev misal ili Hvalov zbornik. Spomenut ćemo i Hrvatsku kroniku u hrvatskoj redakciji koju je priredio Jerolim Kaletić u Omišu 1576.

MORE

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

JOSIP PUPAČIĆ (1928. – 1971.)

Potrebno je spomenuti i znameniti Poljički statut, pisan poljičicom kao  jedan od najljepših i najoriginalnijih kodificiranih primjera hrvatsko-poljičkog običajnog prava sačuvan u prijepisu iz 15. stoljeća. Jedan od znamenitijih kulturnih pothvata smatra se i prijevod svih knjiga Svetog pisma s latinskog na pučki, hrvatski jezik omiško-poljičkog kraja nastao za potrebe Glagoljaškog sjemeništa 1760. kolokvijalno nazvan Poljička Biblija, a to je jedan od prvih hrvatskih, sačuvanih prijevoda cjelovite Biblije u rukopisu i danas se čuva  u HAZU Zagreb. Na ovom malenom prostoru iznjedrilo se za hrvatsku književnost niz značajnih, antologijskih osobnosti koje predstavljaju temelje hrvatske literarne produkcije, napose pjesništva pa nerijetko ovaj kraj s ponosom nosi naziv Pjesnička republika. U toj Pjesničkoj republici osobito se ističu četiri velika pjesnika, svaki sa svojim opusom i svaki sa svojom sudbinom: Drago Ivanišević (1907.-1981.), Jure Kaštelan (1919.-1990.), Nikola Miličević (1922.-1999.) i Josip Pupačić (1928.-1971.).

JUBAV

Ka da san sunce stavila u nidra,
tako me peče,
tako me žiga
jubav moja.
Boli me, boli,
ka da su me izboli
svin dračan ovega svita.
I gren po julican, po dvoriman obavita
u joblak pun tišine,
ma ponosnija o’ granja
u proliće.

DRAGO IVANIŠEVIĆ (1907. – 1981.)

Potrebno je spomenuti i prešućivane, zabranjene pjesnike: Srećko Karaman (1909.-1964.), Branko Klarić (1912.-1945.), Jakša Ercegović (1918.-1945.) koji su bili bez suđenja osuđeni, a jedino je Karaman uspio preživjeti pa mu se jedinome i zna grob. O tome je pisao i hrvatski pjesnik Anđelko Novaković u knjizi Tri zbirke tri sudbine. U korpusu hrvatske proze i književne povijesti istaknuto mjesto pripada: Ivanu Katušiću (1923.-1985.), Jozi Laušiću (1936.-2003.), Jozi Vrkiću (1951.–2013.), akademiku Mirku Tomasoviću (1938.-2017.) i mnogim drugim nespomenutim kulturnim radnicima. Ovim nije iscrpljena pisana duhovnost omiškog kruga što je posebno vidljivo u suvremenom pjesništvu Ivice Sorića, Vanje Vlahovića, Jelene Novaković, Đurđice Tičinović, Ružice Jerončić, jer su zauzeli svoje mjesto vrijedno pažnje u izdavaštvu Biblioteke AZ, Centra za kulturu Omiš.

ŽELJA

Želio sam te danima, želio godinama
I želja je bivala sve veća, a nada sve manja
I umirao sam pomalo od želje i beznađa
I umro sam sasvim i više me nema,
A želja je moja živa ostala
I bez mene živi, u zraku izgubljena

NIKOLA MILIČEVIĆ (1922. – 1999.)

LUMIN

Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za sjene živih
sveto
ulje
maslinovo

JURE KAŠTELAN (1919. – 1990.)