ŠEST LICA TRAŽI AUTORA (2015.)

Živimo život tjerani silom koja nas poput nevidljive ovojnice  prekriva prašinom i zvukom nesalomljivih i nevidljivih točkova vremena i usmjeravaju našu egzistenciju put bezglasne vrtnje, bez glasa i otvorenog oka u prah pod sandalama nevidljivog tvorca. Ova predstava govori o individualnosti ljudskog bića i njegove unutarnje slobode i prostoru umjetničke slobode. Ona govori i o pitanju ljudske samoće kada je potpuno jasno da riječi koje govorimo ne razumije nitko pa ni sam autor. Govori i o moćnoj Iluziji koja nas hrani besmislom i vječitim traganjem. Zaustavljeni u trenutku međuzemne egzistencije  6 lica  iz nestvorenog umjetničkog djela postaju po svojoj prirodi stvarniji od života običnih ljudi što govori o veličini umjetničkog djela ili same kreacije života. Ona tj. lica  dolaze iz plave, daleke zemlje prelazeći preko plave rijeke, a da se nisu napili srebrene i hladne vode prašnjavog Zaborava. Arhetipski karakteri (Pastorka- osveta; Otac-prezir, Majka-patnja, Dvoje manje djece-produžetak patnje i Smrt; Sin-prezir) su vječni i zaustavljeni u velikom trenutku stvaranja. Veličanstveno djelo tvorca koji je zaboravio svoju kreaciju ili je nije htio donijeti na svijet? Kolika onda treba biti snaga umjetnosti koja zaustavlja tu vječitu vrtnju bezličnosti. Ova predstava govori i o toj elementarnoj sili koja nas pokreće tako snažno, divlje i neobuzdano da je niti možemo predvidjeti niti spoznati njenu iskru . Netko će reći sudba, netko vatra koja se s mjerom pali i gasi, netko će biti zahvaćen tom vatrom i gorjeti i dogorjeti. Hoće li pepeo biti lagan duhu koji je stvoren od tvorca. Pirandellov lik kaže: “Vidite autor koji nas je stvorio žive, više nije htio ili nije mogao donijeti nas na svijet, a to je bio pravi zločin. Jer tko ima udes roditi se kao živi lik, taj se i Smrti može nasmijati u lice.”  Mi živimo u vremenu koje se zaustavilo u svoj svojoj neoliberalnoj materijalnoj veličanstvenosti, ostavljajući u zapećku npr. običan ljudski smijeh ili igru ili unutarnji glas koji je nekad otkucavao zajedno s bilom ovog tajanstvenog svijeta. Zašto Pirandello? Zato, jer kazalište u kazalištu propituje samu srž kazališnog stvaralaštva, njegovu recepciju i njegov značaj. Čija će istina natopiti stvoriteljev kist i kakva će svijetlost i boja poteći u završnom pastelnom prizoru kada se smijeh Pastorke rasipa po ovoj stvorenoj tami svijeta u kojoj počivaju naša zamišljena lica?