Bez trećega

„GORNJOGRADSKA PENELOPA U OMIŠU“

Psihološka drama (tragedija) “Bez trećega” napisana je u tri čina, a nastavak je djela Giga Barićeva, studije koja govori o patološkoj ljubomori koja se, bez bilo kakvog povoda, javlja u odnosu između žene i muškarca. Drama ima sličnu temu koja se nadovezuje na Odisejev povratak iz rata, kada je kraj obilježen ubojstvom ljubomornog i nasilnog muža. Kultno ostvarenje hrvatske dramske književnosti postavljamo o 150. obljetnici rođenja Milana Begovića, toga svjetskog putnika i pustolova ljudske duše, čija je sudbina obilježila put hrvatske zbilje u vremenu iza nas. Psihološka drama o postojanosti ljubavi i prokletstvu ljubomore, s vječnim pitanjima o kolopletu odnosa muškarca i žene, o onoj neizrecivoj tajni pripadanja, odvija se u nizu varijacija i dramskih preokreta. Iako postavljana nebrojeno puta, pred glumce uvijek i iznova stavlja nove izazove, a publiku podsjeća na moć Begovićeve dramske riječi i njegov jedinstven senzibilitet.

Na početku djela autor navodi čitatelju da se radnja odvija u Zagrebu, u jednokatnici na Gornjem gradu u Kuševićevoj ulici, krajem veljače 1926. godine, a djelo čine dva lika, Giga i Marko Barić.

Prvo prikazivanje imala u Zagrebu 1931. godine, a tijekom nastajanja doživjela je zanimljive trenutke i prošla puno promjena.

Teza koju autor postavlja na samom početku djela nam tvrdi da je ljubomora glavnog lika Marka Barića, a koji je opisan kao moderni Odisej, neutemeljena i bez razloga. Uzrok njegove ljubomore se ne nalazi u njegovoj ženi Gigi Barić, nego u njegovom liku, njegovoj mračnoj dubini koja obiluje staleškim i osobnim nesigurnostima i logoraško-ratnim traumama koja mu preplavljuju biće. Ista teza se može primijeniti i na protagonista tragedije Williama Shakespearea, Otela, a povlači se i crta s mitološkim Odisejem, pa je tako glavni lik Marko Barić prikazan kao Odisej novog, modernog doba. To je bitna karakteristika ovog zanimljivog lika hrvatskog Odiseja.

Kao i Shakespeare u svom djelu Otelo, Begović u svojoj drami daje čitatelju naslutiti koji je pravi uzrok ljubomore njegova glavnog lika. Naime, pravi uzrok se krije u statusnoj i društvenoj razlici između Marka i Gige, a nakon povratka iz zarobljeništva, te iste razlike postaju nepremostive. Fino psihološko nijansiranje dotičnog Marka izvrsno je donio Marijan Grbavac mukotrpnim radom na liku Marka Barića.

Noseći u sebi dio užasa koji je proživio, Marko se kući vraća kao čovjek kojem je otet najvažniji dio života, početak bračnog života s voljenom osobom. Po povratku pronalazi svoju ženu jednako lijepu i šarmantnu kao i kad ju je on zadnji put vidio. Vrijeme nije imalo utjecaj na nju kao na njega. Ona je čak više,  okružena brojnim proscima. Marko ne može podnijeti činjenicu da Giga nije prošla agoniju koju je on prošao, nego je svih osam godina uživala u blagodatima života, tako on bar misli. Zapravo, on  uopće ne osjeća, on uopće ne  čuje svoju ženu koja mu govori da tome i nije baš tako. Sve duboko njeno on uopće ne čuje i ne osjeća i promatra taj živi „objekt“ sasvim strano bez ikakvih emotivnih dodirnih točaka. Tu otvaramo i još jedan ključni dio ove priče, a tiče se recepcije u  posjedovanju drugog ljudskog bića, u ovom slučaju Gige Barićeve, a koja potpuno isključuje ljubav kao ljekovitu silu koja čini čudesa, kako mu u jednom trenutku i govori njegova žena Giga. Drama propituje klasične obrasce i mehanizme kulturnog pamćenja te vječiti problem ženskog identiteta gornjogradske, zagrebačke Penelope.

Otelova i Markova ljubomora proizlazi iz nemogućnosti u potpunosti posjedovati ljudsko biće – ženu i označavanja kako bi svi drugi vidjeli da je “zauzeta”, upravljati njome, odlučivati o svemu za nju. Gledaju ih (Desdemonu i Gigu) kao lijepe trofeje, predmete želje drugih muškaraca koji ih ne mogu imati. U ovom slučaju, spolni čin se tumači kao znak posjedovanja te sama pomisao na nevjeru znači ne posjedovanje, spoznaja koja u njima izaziva brakolomne peripetije i užase pune nerazumijevanja.

Vidimo da je autor odlučio svoj roman nasloviti po središnjem liku te pod njega podvesti naizgled daleko širi tematski okvir podnaslovom Roman iz zagrebačkog poslijeratnog života. Time je Giga Barićeva postala značenjski nadređena „zagrebačkom poslijeratnom životu“. Što je to u Gigi što okuplja prosce? Zbog čega je baš ona predmet ekvivalentnih bračnih ponuda? Na to djelo također pokušava odgovoriti neprestanim sumnjama supruga te u završnom kobnom obračunu s mužem Markom. „Tko je Giga?“ radikalizirat će se u dramskome tekstu Bez trećega. Tko stoji iza ljudskog integriteta? Da li ljudska sloboda ima svoju cijenu i čime je braniti? Zamišljena i ostvarena kao modernistička junakinja, Giga Barićeva na razini fabule oko sebe okuplja prosce, a da je nitko od njih potpuno ne poznaje. Intima se upoznaje u ljubavi i stvaranju unutarnjih veza između muškarca i žene Samostalnosti dijaloga prosaca suprotstavlja se razvedena priča o ženskom liku; ona se proteže na život koji je kao mitsko, obećano more, a u mnogim ženama živi i dan danas s okusom gorke slobode življenja.

U izvedbi omiške predstave u tri čina minimalistički utjecaj vidljiv je u dojmljivim scenografskim i kostimografskim rješenjima Ateljea G@T iz Splita koja izvrsno funkcioniraju u samoj drami zahvaljujući i intencijama-prijedlozima Ivane Giove Župe koja igra Gigu Barić. Glazbu za ovaj komad je komponirao glazbenik Miki Nopling i to tečno, precizno i maštovito u smislu da glazba naprosto prožima umjetničko tkivo drame bilo da se radi o  trenutnom ambijentu ili o najdubljim duševnim stanjima likova : čisto, maštovito i nenapadno.

Uzimajući u obzir spomenuto, predstava je mišljena u tradicionalnom doživljavanju dramskog teksta, ne zaboravljajući  suvremenost igre ili života koji se zrcali na ritmu i brzini glumačkog govorenja i proživljavanja stanja muško – ženskih odnosa uvažavajući sve bitne komponente komada o kojem smo i prije govorili. Ivana Giove Župa i Marijan Grbavac u likovima Gige i Marka Barića u četiri mjeseca mukotrpnog rada, uspjeli su donijeti život, njegovu lakoću i svježinu čak i u najdubljim psihološkim stanjima i obogatiti ih, zahvaljujući svom izvrsnom glumačkom umijeću. Hvala im na tome! Zaista je bilo zadovoljstvo raditi s tako obredno posvećenim glumcima na koje bi  i sam Milan Begović bio ponosan. Mislim da je Gradsko kazalište Mali Princ dobilo izvrstan komad u kojem će publika zaista uživati! I završio bih ovaj kratki pregled drame s riječima Gige Barićeve: „Ljubomora je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.“

Pa neka  to dvoje bude, u ljubomori ili ljubavi svejedno: vječno kazalište i njegova vjerna publika.

Premijera: 15.11.2025., Omiš