SLONOVAČA DONJEG DOCA

Kada bi estetiku ovog kazališnog uratka po svaku cijenu valjalo smjestiti u neki odjeljak naše dramatike, vjerujem da bismo ipak najlakše u njemu pronašli one stilske i dramaturške značajke, kakve se pokatkada zapažaju u dramskom djelu Josipa Ivana Raosa. Mislim ponajviše na elementarnu snagu zemlje, na njenu surovost i bespoštednost vezivanja svojih izdanaka za sebe samu, na neraskidivost dramskoga junaka i tla iz kojega je ponikao, na onu pupkovinu koja ga napaja često i životinjskim instinktom, ali i blagošću pogleda, koja mu udahnjuje dah prepoznatljivosti, ali i obris vječnoga prokletstva, jer takav je dramski junak osuđen na život u toj svezi koje se neće moći odreći nikada. To je ono što brešanovsku estetiku povezuje sa hrvatskom dramskom književnošću, ali ima u njoj još jedno stilsko obilježje po kome je više naklonjen našoj folklornoj no urbanoj književno-dramskoj struji. To je izvoran, svjež i nepatvoren jezik, govor opor i grub hrvatskih gorštaka iz Zagore, gdje se Bog i Isus rjeđe zazivaju kao spasitelji, a mnogo se češće njihovo ime spominje kao općepoznata poštapalica – kolokvijalna psovka.

U ovoj komediji bespoštedno se prikazuju komične posljedice do kojih dovodi sumanuta policijska logika u sprezi s neiskorjenjivim primitivnim mentalitetom Dalmatinske zagore. Budući da su samo dvije stvari beskonačne, kako kaže Krleža ili Einstein, a to su svemir i ljudska glupost, ovaj komad nažalost postaje posebno relevantan u naše doba kada se znanje obezvređuje, a poput šumskog se požara šire dezinformacije koje otvaraju prostor za potencijalno pogubne postupke i ozbiljne komične manipulacije u životu običnog čovjeka. Nema ilegalnih radnji tako da društva za zaštitu životinja mogu mirno spavati! I u ovoj priči niti jedan slon nije stradao. Tekst je inspiriran jednočinkom “Mastodont”, a u svjetlu novih arheoloških iskapanja oko nas i vječno zanimljiva tema ljudske gluposti, koja je beskonačna. Priča nas vodi u ured nadobudno-naivnog policijskog načelnika Mile R. i njegove agentice 3M- Milice M. M., maloga općinskog središta Dalmatinske zagore, koji revno istražuju sumnjivog stranca dr.sc. Victora i njegova domaćeg pomagača, srednjoškolskog profesora Lučića, ne bi li im našli koji dokaz da su proračunati i opasni špijuni angažirani od svjetskih centara moći. Razvojem niza komičnih situacija ljudska glupost skida sa sebe sve svoje maske koje se najbolje liječe urnebesnim humorom. Publiku je za početak dočekala najava s napomenom da je snimanje zabranjeno, ali da je smijeh i suze dozvoljeni i poželjni. Organizatori su i tako htjeli osvijestiti i pozvati publiku da se slobodno opuste i bez straha pokažu emocije, jer na kraju to je i svrha kazališta. Ova će predstava, zasigurno razvedriti i nasmijati do suza sve one koji su gladni dobrog, originalnog i prirodnog humora.