Pjesme Đurđice Tičinović mirne su, polagane i usredotočene, smijemo reći kontemplativne, tj. duboke i proćućene. Naizgled, nijedna pjesma nema naslova, sve su samo su obrojčene. I u tome uviđamo autoričin način sažimanja i zgusnutost ili zasićenost izrečenoga. Traži bitno, sržno… ključno. Konačno.
To svjedoče i obrojčeni naslovi. I brojke mogu biti naslovi, zapravo to je najbrži i najkraći put do pjesme kojoj se želimo još jednom vratiti ili onoj koju tražimo. Kraći naslovi, bili dvočlani ili tročlani, znaju nas zavarati, ispremiješati red riječi u naslovu, i eto traganja za pjesmom.
Primjećujemo to u prvim trima pjesmama, što su donekle osjenjene tjeskobom koju poništava i otklanja volja ili misao. Tako u 1. pjesmi pjesnikinja zaključuje:
U bitku srca
Ljubav se skriva.
U 2. se pjesmi prkosi umoru i svojevrsnoj nemoći ili malaksalosti:
Duša pjesma
Jasnija od koraka.
Zato nam i trebaju pjesme da nas napoje, da utaže našu žeđ o sebi samima, o našim dragima ili o našim potrebama. Sadržaj takvih pjesama nalik je bistru zdencu u kojem vidimo svoj odraz, ali i odraz neba i oblaka, stoga osjećamo kao da jedino nema nas „opipljivih“, da sami sebe dotaknem te da najbolje pomaže ono o čemu nam nijemo progovaraju um i srce, tlo po kojemu koracamo, djetinji ili mladenački dani, dah vjetra koji budi ono što je davno doživljeno, a uvijek prisutno. Dotiču nas tako i njezine riječi u kojima su prizori krajolika sažeti u simbole, počevši od pete sve do desete pjesme: nebo, val, more, riječ, molitve i nadanja, pjesma, snovi, osjećaji, kolijevka, dobrota i sl. Naizgled, samo niz imenica svojstvenih zavičajnom krajoliku, ali i krajolicima drugih podne blja. Sve se te pjesme slijevaju u autoričin Credo, u 9. pjesmu, u autoričino ishodište i djelovanje, u ono što je najbolje u zavičajnoj (i sveopćoj) zajednici, a to je sklad:
Nebo je jedno
Jedna istina
Poljubi tišinu
Zagrli istinu
Budi čovjek
Uistinu
Pjesme Đurđice Tičinović doživljavam kao razlomak: ono što je izrečeno i ono što je neizrečeno, tj. mišljeno, stoji u posebnu odnosu: imaju nevidljive brojnike i nazivnike. Čitajući pjesme naslovljene različitim brojkama, kao da i „nazivnik“ i „brojnik“ mijenjaju mjesta, te prelijevajući značenja, zaoštravaju ili ublažuju misao. Deveta pjesma počinje riječju „Nebo“, a deseta pjesma počinje riječju „Grob“. Logičan poredak jer sve što je živo – umire. Smrt je sukob dvaju svjetova. No glagol „živjeti“ trajni je glagol, život voljenih ne prestaje, nastavlja se u njezinu duhu i životu. Sve što čuje i vidi oko sebe pjesnikinja naizgled „reinterpretira“, kako bi njezina riječ progovorila jasnoćom do same biti.
U 33. pjesmi, posljednjoj u zbirci, prva dva stiha počinje naizgled prijetećom rečenicom „Ne okreći lice od očiju“ jer su oči na licu. Takvim se postupkom skreće pozornost na smisao koji govornik još nije izrekao, a onaj koji to čuje ne zna o čemu je riječ ili postaje zbunjen. Tek u posljednjemu stihu sliježe se i taloži smisao: lice je ujedno čovjek, osoba i duša; pogled i osmijeh stvar su duha, raspoloženja, dakle – dar života. A sav je život ko cvijet rumeni.
To je stih koji progovara o smislu života, onako kako je Ujević u pjesmi Zvijezde u visini (u drugoj od dviju strofa), misleći na svoj dalmatinski zavičaj rekao:
„ …ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.“
Cvijet je ponajprije simbol prolaznosti, ali i znak opstanka. Jer cvijet niče i cvate na tlu gdje mu je sjeme, dakle u prostoru zasijanom mnogim cvjetovima, u skladu svega u prirodi koja se obnavlja sama od sebe. Jutarnja rumen svakoga dana poništava tamu i osvjetljuje svijet dajući svakom priliku da gleda u svijet. U svjetlo. Držim da je to zadatak ne samo svake umjetnosti nego i svake znanosti. Naime i svjetlo je nastalo pjesmom svjetlosti. Druga su imena svjetla Ljubav i Istina.
Đurđica Tičinović zastupljena je u Antologiji hrvatskih književnica u Dalmaciji od 18. stoljeća do danas, (priredile dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek i prof dr. sc. Gordana Laco). Nije to fatum. Tko pozna hrvatske ljude i krajeve, zna da je to genius loci. Riječ je o Poljicima. Ne će to začuditi ni gimnazijalca sklona književnosti: od osnovnoškolskih dana sve do konca srednje škole u čitankama su pjesnici i prozaici iz užega i širega zavičaja tridesetak Poljičana, pjesnika, prozaika, skupljača književnoga blaga, autora putopisa, kratkih priča i romana, navest ćemo samo neke, one iz čitanaka: Drago Ivanišević, Jure Kaštelan, Josip Pupačić, Nikola Miličević, skupljač hrvatskih bajka Jozo Vrkić. Nasljednica im je i Pjesnikinja.
dr. sc. Nada Babić,
u Splitu 2. studenoga 2025.
Biblioteka AZ: Knjiga 23
Glavni urednik: Petar Buljević
Nakladnik: Centar za kulturu Omiš
Za nakladnika: Petar Buljević
Autor: Đurđica Tičinović
Ilustracije i fotografije: Vlado Zemunik
Grafičko oblikovanje: Miroslav Tomasović
Naklada: 400 kom.
Tisak: Tiskara Kovačić
ISBN: 978-953-6578-34-4
Cijena: 20 €
