Kako u ovim krajevima nije bilo dovoljno obrazovanog kadra, sposobnog za posao izučavanja mladih glazbenika, prvi kapelnici dolazili su iz drugih zemalja carevine – u prvom redu iz Češke i Austrije.
Prvi pisani dokument o djelovanju Gradske glazbe iz Omiša, datira se krajem 19. stoljeća kada su naši glazbenici zajedno s ponajboljim glazbama Dalmacije: iz Splita, Makarske, Dubrovnika i Starigrada na Hvaru sudjelovali u velikoj svečanosti otkrivanja spomenika pjesniku fra Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj, kojeg je u nazočnosti brojnih uglednika iz Dalmacije i Hrvatske 26. kolovoza 1890. godine otkrio zagrebački gradonačelnik dr. Milan Ambruš. Proslava otkrića Kačićevog spomenika odjeknula je u čitavoj Hrvatskoj. Kako je Makarska dočekivala goste slikovito opisuje nepoznati novinar pred više od stotinu godina. Ovo je prvi, do danas dostupni, pisani dokument o djelovanju Gradske glazbe Omiš.
“…. grme mužari, kroz grad glasba budnicom obilazi, a u luku prispio parobrod “Dubrovnik” sa kitom Dubrovčana, Pelješćana i Korčulana. Sa parobroda dubrovačka glasba udara; s kraja joj makarska i omiška odvraća. Članovi odbora braću dočekuju, rukuju se, ljube se i vode ih u “hrvatsku čitaonicu”. Također imamo zapis iz 1890. gdje Ljudevit Kuba posjećuje Omiš i notnim zapisima bilježi glazbu koju je izvodila Gradska glazba Omiš te je građa objavljena u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena.
Dvadesetak godina kasnije, imamo fotografiju (iz 1911. godine) promenadnog koncerta na trgu ispred portala župske crkve svetoga Mihovila u Omišu, te jedan interesantan pisani dokument: Ugovor o radu s Gradskom glazbom Omiš kapelnika Dominisa iz Žrnovnice i uprave Hrvatskog sokola iz Omiša iz 1912. godine. Ugovor svjedoči o vrlo ozbiljnim radnim odnosima i zahtjevima. Naime, kapelnik je, osim rada s glazbarima, dužan nedjeljom na orguljama svirati u mjesnoj župskoj crkvi, a izrijekom mu se zabranjuje privatno davanje glazbene poduke građanstvu Omiša. Za svoj rad primao je tada učiteljsku plaću od 2.500 kruna. Sličan radni ugovor nije u gradu Omišu moguće danas, gotovo stotinu godina kasnije, ostvariti.
Što je bilo s djelovanjem glazbe u vrijeme Prvog svjetskog rata, nije nam poznato, ali već nedugo nakon utemeljenja Kraljevine Jugoslavije rad je nastavljen. Bilježimo dosta fotografija iz tog vremena. Na svim fotografijama, između dva svjetska rata (1914. – 1941.) brojimo u nastupima oko dvadesetak glazbara, s malo razlike u instrumentariju. Naravno, svi su glazbari muškarci, pa vrijedi istaknuti činjenicu da tek utemeljenjem Omiške glazbene škole 1991. godine glazba dobiva i svoje prve članice. Osim (učitelja) kapelnika Pijera Marušića, u tom su periodu kapelnici još bili Dominis i Uhlich.
Gradjanska (tako se zvala između dva svjetska rata) pak glazba Omiš je, uz sudjelovanje na državnim i vjerskim blagdanima, nastupala redovito na promenadnim koncertima, a imamo fotografiju s još jednog sličnog koncerta (sličnog onom iz 1911. godine) na trgu ispred župske crkve iz 1931. godine. Zanimljivost je u tome što glazbari ne sjede, već sviraju u mirnom, stojećem stavu pa su im zbog toga stalci za note primjereno visoki. Jedina je to slika sačuvana sa stojećeg, promenadnog koncerta u Omišu.
Početkom Drugog svjetskog rata dolazi do prestanka raga Gradjanske glazbe u Omišu, ali je interesantan podatak kako su njeni glazbari, slijedom svojih socijalnih i političkih opredjeljenja, djelomično nastavili glazbenu djelatnost i tijekom ratnih sukoba, ali na suprotnim stranama (jedni u partizanskoj glazbi, a drugi u domobranskoj).
Koju godinu nakon Drugog svjetskog rata (krajem 1950.) tadašnja vlast zadužuje svog aktivistu, drvodjelca Mirka Družića da nanovo organizira rad Narodne glazbe Omiš, a dužnost kapelnika povjerena je devedesetogodišnjaku Luisu Dvoržaku iz Splita (podrijetlom Čeh), koji je za svega par mjeseci pripremio prvi nastup nove glazbe Omiš s određenim brojem starih glazbara, ali i novim mladim snagama tako da su nastupili već na proslavi međunarodnog praznika rada u maju 1951. godine.
Luisa Dvoržaka zamijenio je Franjo Skopal porijeklom Slovak, potom maestro Marinko Biluš iz Splita, zakratko i omiški odvjetnik Miroslav Pera te šibenski tubista Medar pa onda Bepe Katalinić iz Omiša. Od jeseni 1962., kapelnik postaje Čedomir Rogošić, a godinu kasnije u Omiš iz Osijeka doseljava Petar Simović sa svojom suprugom, poznatom sopranisticom, podrijetlom Omišankom Gertrudom Munitić te preuzima i Gradsku glazbu i zbor. Njegovim odlaskom kapelnik postaje Miroslav Rogošić koji s kraćim prekidima, vodi Gradsku glazbu Omiš do početka devedesetih godina.
Kako je 1991. godine u Omišu utemeljena Osnovna glazbena škola Lovro pl. Matačić, koja je iz godine u godinu sve više razvijala svoj puhački odjel, početkom 2000. godine Gradska glazba Omiš organizacijski prelazi u sastav Centra za kulturu Omiš pri kojem djeluje i Glazbena škola, preuzima je nastavnik trube prof. Nikša Kačić, a doseljavanjem u Omiš dugogodišnjeg nastavnika klarineta Omiške glazbene škole prof. Jasminka Šetke koji nastavlja rad u glazbi na samom početku 2005. godine. Nakon par godina rada glazbu preuzima Jakov Koščina te nakon njega Ante Raljević iz Omiša. Nakon gospodina Raljevića gradsku glazbu započinje voditi gospodin Davor Jelavić Šako kao kapelnik Gradske glazbe Omiš.
