
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA GORANA GIZDAVČIĆA
IGRAČKE MORA
Otvorenje izložbe u Crkvi sv. Duha 19.08 2022.
Goran Gizdavčić živi u Omišu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist. Umjetničkom Fotografijom se bavi dugi niz godina.
Od 2000. godine samostalno izlaže (Omiš, Split, Zagreb, Dubrovnik, Maribor).
Od 2002. godine objavljuje i tekstove popraćene svojim fotografijama na temu prirode i kulturno – povijesne baštine Hrvatske.
Kreira i svoje čestitke, razglednice i foto magnete, koji su dio njegovog projekta pod nazivom “Bilo jednom u Dalmaciji” kojim želi skrenuti pozornost na očuvanje i zaštitu prirodnih i povijesnih vrijednosti Hrvatske i Dalmacije.
Goran tradicionalno sudjeluje u programu Omiškog kulturnog ljeta i to nas neizmjerno veseli. Zanimljivo je i to da je Goran pasionirani ljubitelj poezije i nerijetko njegove izložbe prati pregršt stihova sazdanih u slici ili u riječima koje kada se izgovore-nikad ne nestaju.
Predaja kaže da ako staviš školjku na uho, možeš čuti kako šumi more. Školjkaši i puževi tajnovita su bića koja čuvaju sjećanje na Početak koji se dogodio u krilu Majke Vode. Zaljuljanost spirale u školjci galaktička je zaljuljanost Svemira koja pulsira i u našem genetskom nasljeđu.
Ne skriva li se to srce Neba na dnu mora?
Etel Gizdavčić Jurić
Više
Za dobru fotografiju potrebno je oko i prepoznavanje kadrova koji se izmjenjuju filmskom (treptajnom) brzinom, Goran izabire kadrove pune neke svečane obredne pjesme kada su i bića i stvari, zaustavljene trenutkom ljepote te su poprimile tajanstveno svjetlo drugog života jer su tek rođene i ta praslika je možda kao prvi dah tek rođenog djeteta. Rođenje velikog mora i duha koji lebdi nad vodama. Doba nevinosti u drugom vremenu koje se razgraničava sa zaustavljenim vremenom i putuje od mene tebi od tebe drugome i živi u nekoj emotivnoj kolijevci bez kuće i krova sa živahnom nostalgijom za ljepotom koja je skrivena poput bisera na obalama Cipra.. Ljudi pamte svoje vrijeme i troše ga, kao zvijezde svoju svjetlost. Pogledaš u nebo i znaš da je to tvoje nebo, da tu pripadaš i da će ta svjetlost u tebi putovati svijetom i kada tebe više ne bude i kada budeš zlaćani prah zemlje. Položiš svoje uho na školjku i čuješ šum ljepote i pjev sirena koje je Odisej zavezan za jarbol tako pobožno slušao. Charles Baudelaire o tom pjevu govori ovako:
Opojen treba uvijek biti. U tome je sve: početak i svršetak mudrosti. Da ne osjećate strahovit jaram Vremena, koji vam tišti ramena i prigiba
vas zemlji. morate se bez daha opajati.
-A čime? Umjetnošću, Vinom, poezijom ili krepošću – kako vam drago. Ali opajajte se. Pa ako se ponekad probudite na stepenicama kakve palače, na zelenoj travi jarka, u sumornoj samotinji svoje sobe, kad je pijanstvo već malo popustilo ili sasvim prošlo, pitajte vjetar, val, zvijezdu, pticu, uru, sve što bježi, sve što jeca, sve što putuje, sve što pjeva, sve što zbori, pitajte koliko je sati.
I vjetar, val, zvijezda, ptica, ura, odgovorit će vam: “Čas je da se opajate! Da ne budete mučenici i robovi Vremena, opajajte se bez prestanka! Umjetnošću, Vinom, poezijom ili krepošću – kako vam drago.” Kada bi želio zaista nešto više reći o ovoj izložbi rekao bih ovo:
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
Zapuštenih predjela mašte
Nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
I s nama rastao je strah naš
Od divljih kopita koja će nas pregaziti
I od kamena međašnih koji će razdvojiti
Našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
U kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
I ranjavao naša čela
Zveketom svojih ubojitih istina
I bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
Kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
stado za ognjem u daljini











