Za dobru fotografiju potrebno je oko i prepoznavanje kadrova koji se izmjenjuju filmskom (treptajnom) brzinom, Goran izabire kadrove pune neke svečane obredne pjesme kada su i bića i stvari, zaustavljene trenutkom ljepote te su poprimile tajanstveno svjetlo drugog života jer su tek rođene i ta praslika je možda kao prvi dah tek rođenog djeteta. Rođenje velikog mora i duha koji lebdi nad vodama. Doba nevinosti u drugom vremenu koje se razgraničava sa zaustavljenim vremenom i putuje od mene tebi od tebe drugome i živi u nekoj emotivnoj kolijevci bez kuće i krova sa živahnom nostalgijom za ljepotom koja je skrivena poput bisera na obalama Cipra.. Ljudi pamte svoje vrijeme i troše ga, kao zvijezde svoju svjetlost. Pogledaš u nebo i znaš da je to tvoje nebo, da tu pripadaš i da će ta svjetlost u tebi putovati svijetom i kada tebe više ne bude i kada budeš zlaćani prah zemlje. Položiš svoje uho na školjku i čuješ šum ljepote i pjev sirena koje je Odisej zavezan za jarbol tako pobožno slušao. Charles Baudelaire o tom pjevu govori ovako:
Opojen treba uvijek biti. U tome je sve: početak i svršetak mudrosti. Da ne osjećate strahovit jaram Vremena, koji vam tišti ramena i prigiba
vas zemlji. morate se bez daha opajati.
-A čime? Umjetnošću, Vinom, poezijom ili krepošću – kako vam drago. Ali opajajte se. Pa ako se ponekad probudite na stepenicama kakve palače, na zelenoj travi jarka, u sumornoj samotinji svoje sobe, kad je pijanstvo već malo popustilo ili sasvim prošlo, pitajte vjetar, val, zvijezdu, pticu, uru, sve što bježi, sve što jeca, sve što putuje, sve što pjeva, sve što zbori, pitajte koliko je sati.
I vjetar, val, zvijezda, ptica, ura, odgovorit će vam: “Čas je da se opajate! Da ne budete mučenici i robovi Vremena, opajajte se bez prestanka! Umjetnošću, Vinom, poezijom ili krepošću – kako vam drago.” Kada bi želio zaista nešto više reći o ovoj izložbi rekao bih ovo:

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
Zapuštenih predjela mašte
Nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
I s nama rastao je strah naš
Od divljih kopita koja će nas pregaziti
I od kamena međašnih koji će razdvojiti
Našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
U kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
I ranjavao naša čela
Zveketom svojih ubojitih istina
I bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
Kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
stado za ognjem u daljini