Često mi se dogodi da, nakon što sretnem Lea, još dugo vrtim jednu misao u glavi: “Što je on htio reći s onom rečenicom?” I evo zanimljivosti – opet isto pitanje čim sam vidio ime izložbe: OKO. Upitnik iznad glave, osmijeh oko lica, jer poznajući njegovu lucidnost, to može značiti sve – osim onoga što piše.

Leo Tomić – čovjek kojem je dano da ljepotu koju vidi oko nas pretoči u fotografiju. Ali ne bilo kakvu fotografiju – već onu koja ne hvata samo svjetlost, već i dušu trenutka. Fotografij koja priča! Priču u kojoj svaka slika nosi i radost i nostalgiju. Radost, jer prizori su to koje svakodnevno susrećemo oko nas. Nostalgiju, jer ih nikada nismo doživjeli tako bajkovito kao kroz njegovo oko.

Poruka cijele izložbe mogla bi se sažeti u jednu misao: La vita e bella – Život je lijep! Pustimo oku da promatra svijet onako kako to čine izabrani među nama. Leo to radi sa stilom, pušta oku da ne bude samo promatrač, već sanjar, istraživač, pripovjedač – da vidi svjetlost i sjene, priče skrivene u svakodnevici, čuda u prolaznim trenucima, s punom sviješću da u svakoj slici ostavlja dio sebe, utkivajući svoj trag među besmrtnim Omišanima.

On svijet već odavno ne gleda na običan način! Sklad oka promatrača i energije fotografije živjet će dok je ljudskog roda, a s njima i Ti – majstore čarolije, čuvaru trenutaka, umjetniče koji vječnost pretačeš u sliku!

Bila bi mi čast napisati par redaka o tebi, ali prevelik si da bi stao u riječi. Zato ti, umjesto toga, šaljem ogroman zagrljaj, ponosan što imam privilegiju biti oko tebe, u tvom vremenu.

Jasminko Šetka