Cesta znači život. Cesta pamti ljudske tragove kroz vrijeme i uvijek zove na put u daljinu, daleko u neku plavu zemlju bez obzira na sadašnji trenutak koji prianja uz čovjeka, liježe s njim i prati ga kao nevidljiva sjenka. Postoje ceste kojim su nekad trgovci spajali ljude, kulture, jezike i pisma i bile su napučene od silnog mnoštva, tvrdih granica, bučnih sajmišta, žutog zlata koje je bajkovito čekalo skriveno na tajanstvenim postajama mašte u okrilju velikog hrasta na četverokutnom raskršću. Na toj cesti su Iliri svoje pokojnike zakopavali u sjedećem položaju uz razbijene glinene posude načinjene od praha zemlje s biljegom od bijela kamena, tom cestom su Rimljani hodali na putu u novu Paganiju s beskrajnim nebom i suncem koje je Jupiter upalio na svoju božansku slavu da putnik ne ostane bez svjetla i bez idućeg dana s Janusovim ključićem oko vrata koji zaključava čovjekovo najtajnije biće, a prepoznaje se po unutarnjoj lupi srca iza zatvorenih vrata tjelesnog hrama. Na tu cestu su jednom davno došli bog Perun i njegova žena Mokoš obdarena zlatnim vijencem mirisne perunike, zlatnom jabukom i svevidnim suncem kao božanska nevjesta s tijelom od sna utopljenog u noć i korijenje svetog slavenskog gaja. U tom gaju je šumilo more i udaralo o gandaljski kamen uz blagi vjetar i bijele oblake s kojih su se s neba na zemlju spuštale vile u lepršavoj vilinskoj igri pa bi na konjima u ranu zoru na Kolovratu ostajali tragovi morske pjene i vilinskih prstiju na konjskoj grivi kao najljepša vilinska pletenica s tkanjem jutarnje rose ili svjetala dalekih zvijezda. Ljudi kao da su zaboravili na tu cestu. A onda se jednog dana, kao što se dogode sve dobre stvari na svijetu, pojavila žena koja je jasno vidjela nešto što drugi nisu vidjeli i imala snage i hrabrosti da u svoj san unese miris kamena i oplemenjene zemlje, kiparskog dlijeta koje poput morske struje stvara neki novi i tajni život i što je najvažnije, duhovnu ljepotu koja će se na ovoj cesti stalno nastaniti. Mladenka Mimica otvara 90-ih godina prošlog stoljeća kiparsko-slikarsku koloniju Mimice i snagom svoje skromnosti i umjetničke ljepote poklanja ovom kraju zamjetnu kolekciju kipova postavljenih po cijelom omiškom području i slika koje krase umjetničku Galeriju Mimice, donedavno i crkvu sv. Roka u Mimicama. I tako se rodila cesta umjetnosti na kojoj imamo 40-tak kiparskih radova domaćih i stranih umjetnika. Samo umjetnost može učiniti takav jedinstven sklad u promišljanju svijeta i njegovog prirodnog okruženja pod zastavom one iste stvaralačke iskre po kojoj se svijet obnavlja u tisućama oblika, jer je u njega udahnuta ona stvaralačka sila koja je sam život. Ovo je knjižica o toj cesti.
Nakladnik: Centar za kulturu Omiš
Biblioteka AZ: Katalog br. 10a
ISBN: 987-953-6578-32-0
Uvez: Meki
Broj Stranica: 31
Jezik: Hrvatski
Godina izdanja: 2021.
Dimenzije: 300 x 210
Autor: Likovna kolonija Mimice
Cijena: 7EUR
Cesta znači život. Cesta pamti ljudske tragove kroz vrijeme i uvijek zove na put u daljinu, daleko u neku plavu zemlju bez obzira na sadašnji trenutak koji prianja uz čovjeka, liježe s njim i prati ga kao nevidljiva sjenka. Postoje ceste kojim su nekad trgovci spajali ljude, kulture, jezike i pisma i bile su napučene od silnog mnoštva, tvrdih granica, bučnih sajmišta, žutog zlata koje je bajkovito čekalo skriveno na tajanstvenim postajama mašte u okrilju velikog hrasta na četverokutnom raskršću. Na toj cesti su Iliri svoje pokojnike zakopavali u sjedećem položaju uz razbijene glinene posude načinjene od praha zemlje s biljegom od bijela kamena, tom cestom su Rimljani hodali na putu u novu Paganiju s beskrajnim nebom i suncem koje je Jupiter upalio na svoju božansku slavu da putnik ne ostane bez svjetla i bez idućeg dana s Janusovim ključićem oko vrata koji zaključava čovjekovo najtajnije biće, a prepoznaje se po unutarnjoj lupi srca iza zatvorenih vrata tjelesnog hrama. Na tu cestu su jednom davno došli bog Perun i njegova žena Mokoš obdarena zlatnim vijencem mirisne perunike, zlatnom jabukom i svevidnim suncem kao božanska nevjesta s tijelom od sna utopljenog u noć i korijenje svetog slavenskog gaja. U tom gaju je šumilo more i udaralo o gandaljski kamen uz blagi vjetar i bijele oblake s kojih su se s neba na zemlju spuštale vile u lepršavoj vilinskoj igri pa bi na konjima u ranu zoru na Kolovratu ostajali tragovi morske pjene i vilinskih prstiju na konjskoj grivi kao najljepša vilinska pletenica s tkanjem jutarnje rose ili svjetala dalekih zvijezda. Ljudi kao da su zaboravili na tu cestu. A onda se jednog dana, kao što se dogode sve dobre stvari na svijetu, pojavila žena koja je jasno vidjela nešto što drugi nisu vidjeli i imala snage i hrabrosti da u svoj san unese miris kamena i oplemenjene zemlje, kiparskog dlijeta koje poput morske struje stvara neki novi i tajni život i što je najvažnije, duhovnu ljepotu koja će se na ovoj cesti stalno nastaniti. Mladenka Mimica otvara 90-ih godina prošlog stoljeća kiparsko-slikarsku koloniju Mimice i snagom svoje skromnosti i umjetničke ljepote poklanja ovom kraju zamjetnu kolekciju kipova postavljenih po cijelom omiškom području i slika koje krase umjetničku Galeriju Mimice, donedavno i crkvu sv. Roka u Mimicama. I tako se rodila cesta umjetnosti na kojoj imamo 40-tak kiparskih radova domaćih i stranih umjetnika. Samo umjetnost može učiniti takav jedinstven sklad u promišljanju svijeta i njegovog prirodnog okruženja pod zastavom one iste stvaralačke iskre po kojoj se svijet obnavlja u tisućama oblika, jer je u njega udahnuta ona stvaralačka sila koja je sam život. Ovo je knjižica o toj cesti.
