ŽELJKO ŠUNJIĆ-NOĆ KAZALIŠTA – IZLOŽBA KAZALIŠNE FOTOGRAFIJE 

Nitko se na ovaj svijet ne rađa, a da nije nečim nadaren. Dar dobiven rođenjem besmrtno je sjeme u nama. Neki ga rano prepoznaju i njeguju ga, drugi i ostare, a da ga nikada ne otkriju. Fotografski dar Željka Šunjića jest veliki poklon kojim smo bili darivani i kojem smo nazočili u produkciji predstava Gradskog kazališta Mali Princ. Bilo da se je radilo o predstavi Šest lica traži autora, predstavi Klitemnestra ili predstavi Gastarbajterska bajka, Šunjićeve fotografije govorile su snažnim glasom o igri svjetla i boja s pozicije kazališne bitnosti oblikovane u gestu, grimasu ili duboku emotivnu priču-  duševno stanje lika te su uhvaćene objektivom u imaginarnom vremenu, (gdje pijetlovi ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga) u nekom području nestvarne ljepote koju je oblikovala ljudska ruka i ljudsko oko. Željko je bio skroman čovjek, tih i neobično samozatajan. Prilazio je kazališnom svijetu kao dijete s velikim očima i naizgled bilježio samo dokumentaristički zapis bez pretenzija na umjetničku stranu ovog zaista zahtjevnog „zanata“. Znao je u samo jednom snimanju stvoriti i dvadesetak visoko-umjetničkih fotografija koje su imale vlastiti život, njegovu ljepotu te otpor prema nestajanju. Radilo se o fotografijama visoke estetske vrijednosti i stila koji je znao ukrotiti pokret i donijeti na svijet svu raskoš kazališnog svijeta.  „Kod nas su, nažalost, vrijednosti potisnute; korov je na suncu, a ruže su u plastenicima. Kvalitetnih fotografa ima, ali ih se ne čuje i ne vidi dovoljno. Koliko li će cvijeća i ove godine procvjetati, a nitko ga neće vidjeti. Čak ni pčele do njega neće doći. No bez obzira na to, cvijeće će i ovoga proljeća cvjetati. Sunce ne očekuje pljesak za svoje rađanje, ali ni za svoju smrt.“ Dragi Željko hvala ti na tvom cvijeću i tvom suncu. Kada je riječ o vremenima, sam sebe često propitkujem: je li početak ljudskog pamćenja i početak trajanja vremena? Gdje je vrijeme koje se dogodilo prije našeg pamćenja? Postoji li uopće takvo vrijeme? Potom sam sebi odgovaram: Vrijeme je uvijek svagdašnje uhvaćeno imaginarnim objektivima kamere ljudskog srca. Ono je jedno i neodvojivo od sebe. Samo što svako vrijeme, kada je u pitanju ljudska duhovnost, ima svoje plime i svoje oseke. Smjenjuju se epohe, generacije, ljudi odlaze,  ali prava fotografija srca nema svoje zamjene, ni rok trajanja. Što može zamijeniti ljubav? Dodir? Nježnost? Ljudsku riječ? Sliku svijeta? Pa i neka se sve to odvija u kazalištu – pozornici svijeta.  Da je vrijeme uvijek svagdašnje (bez obzira na kazališnu formu) i da je fotografija nezamjenjiva posvjedočit će primjerom i večerašnja izložba kazališne fotografije Željka Šunjića koja se odvija  u Noći kazališta 2021.  u čast ovog divnog čovjeka koji nas je nedavno napustio. I ponovit ću još jednom: Sunce ne očekuje pljesak za svoje rađanje, ali ni za svoju smrt.“